Pogled

 Živim za momente kada ću govoriti prave stvari, davati im imena, nadimke... tepati sa stilom. Živim momente, u kojima... izgovaram nešto drugo. 
   
gledam
   Nehotice puštam pogled u daljinu. Opažam prostor u koji najčešće zurim. Prazan. Jadan.
   Izgubljen u tom razdoblju, od zenice do granice vidika, spoznajem jedino moć vrtloga kome sam ne odoleo. Dva puta do sada. Svaka svetlost i stabilna slika u daljini, podgrevaju tračke nade da spas postoji na površini. Vrtim se u mestu, kao da vrtim to mesto oko sebe i razmišljam o obnevidelosti nesagledivog prostora koji sam pomenuo. Žmurim. Požurujem čekanje da brže prođe. Razmišljam. Možda mi rasejanost čini veliku uslugu da bih pogledao ka unutra? Sa druge strane, fokusiranost skreće pažnju sa sebe, nudeći više spletova današnjice. Začinjeno sa dosta iluzija... među njima i jedno pitanje:

   - šta je sada? 
   - kako to misliš? 
   - mislim, šta je sada? 
   -... ili misliš šta je sa "sada"? 
   - da, mislim i na to. Možda pre na to nego na sámo sada. 
   - odluči se... 
   - samo sam lepo pitao... 
   - istina. 

   Iscrpljen od juče i sutra, odustajem od sada jer ga, isto tako, ne vidim... ali uredno zamišljam. Ponuđen da budem počašćen, odbijam svest da mi vršlja po glavi. 

   

Comments

Popular Posts